Vi koji volite da učite, lako ćete se prepoznati u ovoj priči. Ja sam oduvijek voljela da učim, tako da je to naša zajednička spona. Vjerujem da imamo slične izazove na životnom putu. I izazove, i uspone i padove. Razumjećete šta znači biti super-posvećen đak koji sve odrađuje i prije roka. To sam oduvijek bila i ja. Sjajne ocjene su uvijek bile tu, vrhunska disciplina takođe, um koji stalno nešto čeprka i traži je isto od uvijek bio tu.
Međutim, u moru sjajno odrađivanih zadataka, nisam ni pomišljala da je potrebno da ja stvaram svoje stvari, a doduše niko u mojoj okolini to nije radio- većina se bavila reprodukcijom već postojećeg. Niko mi nije pokazao da je moguće usmjeriti um u pravcu autentičnog stvaranja. Tja, forma i norma se moraju ispoštovati, a to što čovjek osjeća, i što vrišti iz njega da se pokaže nije važno- nije relevantno- nije od značaja, nije nešto što bi autoriteti i mentori podržali i pomogli da se razvije.
Tako sam ja već 2011. komponovala muziku za tročasovnu predstavu ,,Les Miserables“ u Bernu, a da nisam ni registrovala da je to moja jedinstvena kreacija. Mislila sam- OK, to je normalno, ide mi lako, nije to ništa posebno. Nisam ja Bach; ja sam tu neko ko tako nešto mlati i igra se notama. Jeste, baš ću ja sada da nazivam sebe autorkom i kompozitorkom; Napisala sam samo 3 sata muzike, plus sam žena- ako izađem ponosno da predstavim koliko mogu, ko zna ko iz muškog svijeta može da me napadne i omalovaži itd. Itd.
I godine su prošle dok nisam skontala da to što me ljudi mogu napadati i omalovažavati, na znači da ja trebam da prestanem da stvaram, ne znači da treba da prestanem da ponosno i ljubavno prigrljavam svoje stvaralaštvo. Bam. Bam. I tu, u tom trenutku, kreće totalni obrt stvari!
Naime, počela je korona. Sjećam se da je bio 13. mart kada su nam javili da se zatvorimo u kuće i da će to da traje čini mi se 2 sedmice. I tako, svi smo poslušno i propisno pošli kućama. Neki su kukali, neki su odmah pokupili djecu i pošli su na sela da budu u prirodu, a ja sam ostala sama u kvartu sa mačkama.
Pisala sam i telefonirala sa kolegama i koleginicama, i većini njih je bilo jako teško da se priviknu da nema kafa, šetnji, švrćkanja po buticima, a ja sam osjećala neku vrstu olakšanja. Mislila sam: mmmmm… Možda je sada pravo vrijeme da se pozabavim mojim idejama… Nema buke. Nema graje. Nema ljudi. Ima 2 sedmice tišine i slobode. Imaju mačke (posle mi je i 1 pas došao, ali to je sporednovažna priča). Imaju moje ideje. Mmmmmm… Šta bih mogla da radim? I tada, u sred noći, odluka je pala! Cilj je postavljen! Bam! Napisaću 20 kompozicija!
Kako? Pa lako- čim je ideja tu, znači da je i mogućnost tu. Čim se ideja javila u glavi, znači da sam na pola puta do ostvarenja. Ok, za koliko dana ću napisati tih 20 kompozicija? Za 20 dana. Znači, 1 dan = 1 kompozicija. Aaau, pa gdje da nađem inspiraciju? Mmmm, pa inspiracija je svuda oko nas: u mačkama, u suncu, u vodi, u vazduhu, u ljudima oko nas, u osmjesima, hejjj! Ma koliko je inspiracije svuda okolo, ja neću ni stići da svaku ovaplotim u kompoziciju po kompoziciju!
Sreća, sreća radost. I počela sam. Prva kompozicija je bila za mog mačora Zvrkicu. Razmišljala sam: koja forma njemu odgovara: on je vrckast, zezator, prava mazulja, za njega je neki brzi francuski mizet. Ne može za Zvrkicu tango… Tango je ozbiljan, tango je za Spanija. Spani je Japanska akita- ozbiljan, namrgođen, samo nešto reži. Neće da se mazi. Aha, znači Spani će dobiti tango (možda i 2), a Zvrkicina luda energija će dobiti francuski mizet. I tako je Zvrkica dobio kompoziciju u skladu sa svojom energijom i muzičkom strukturom koja odgovara toj energiji. Spani je dobio svoj tango i još jedan tango koji opisuje njegovu šetnju i njuškanje po svakom budžaku.
Medvjedica Maša, Dingo, Mačak Žarko, Hladna zimska noć, Sjećanje i ostali- svi su dobili prikaz sebe kroz muziku. Svi su dobili kompoziciju u skladu sa svojom energijom, slikom, prilikom i ponašanjem.
I znate šta- moj cilj je bio da napišem 20 kompozicija za 20 dana, ali to nije bilo tako. NAPISALA SAM IH ZA 7 DANA. KAKO? Posle prve kompozicije o Zvrkici, ideje su se same javljale, same su navirale kroz moj mozak. Noću bih se budila da zapišem ono što bih u snu čula. Melodije su se javljale same od sebe. Moje je bilo samo da ih rukom stavim na papir i ponudim ih svijetu. Moje je bilo samo da se pobrinem za njih, da im dam strukturu, da upotrijebim moja konkretna znanja kako bih im dala prostor da se dobiju svoj trajan oblik. Da dobiju svoje mjesto u ovom svijetu. Da puste korijenje. Da naprave otisak u stvarnosti.
Nije bilo potrebno 20 dana. Bilo je potrebno 7. Dala sam im šansu da se jave, dala sam im moju odgovornost da se pobrinem za njih. Da ih ostvarim. Da ih definišem i zapišem. Da ih konkretizujem.
I zato, dragi moji, ako imate i jednu ideju koja vam se mota po glavi, vaša je obaveza da je uhvatite, da se pobrinete za nju, da joj date strukturu i formu i da je predstavite svijetu na konkretan, ali vaš autentičan način. Ideje su tu, vaše je samo da se pozabavite njima.
Da vaše ideje postanu vaša edukacija, i da izgradite identitet predavača koji komunicira jasno i autentično, prijavite se na trening Vještine kreativnog predavača. Tu sam da vam pokažem kako od ideje napravite djelo za čitav život. Prijavite se na trening klikom na link Ovdje.
