Ograničavajuće misli i komentari svakako ograničavaju naše odnose sa bilo kim, i sprečavaju nas da se usudimo da krenemo na dalji put razvoja. Kako da razbijete određene mitove o odnosu sa djecom i proširite svoje vidike koji će se automatski prenijeti na vaš lični odnos sa djecom, saznajte u narednim redovima.

1. Ograničavajuća uvjerenja u vezi odnosa sa djecom i zašto je važno da ih kolektivno osvijestimo?

  1. „Lako je tebi da radiš sa djecom kad kod kuće nemaš svoju djecu“
  2. ,,Lako je tebi da imaš toliko strpljenja sa djecom jer si mlada“
  3. ,,Ne znaš ništa o djeci dok ne dobiješ svoju“- tri rečenice koje često čujem kada u prolazu pričam o pedagoškim metodama dok mi se kolege i roditelji žale kako se susreću sa izazovima u radu i komunikaciji sa djecom.

2. ŠBBKBB iliti izgovori raznorazni

Ono što je zajedničko za sve 3 izjave, jeste da imamo objašnjenje zašto je nekome drugom nešto lako, i istovremeno izgovor zašto je to za osobu koja upućuje komentar nemoguće da uradi.

Da imam svoju djecu, a da uporedo sjajno radim sa drugom djecom možda bi zamjena za prvu konstataciju bila: ,,Lako je tebi da radiš sa djecom kad već kod kuće imaš iskustvo sa svojom djecom“ a što se tiče druge konstatacije na temu mladosti, kada sam jednoj koleginici rekla da ja već 10 godina radim sa djecom onda je došao komentar: ,,Tek posle dvadeset godina rada ćeš vidjeti šta su prave muke.“ 

Vezano za konstataciju broj 3 ne mogu baš da pretpostavim šta bi bila zamjena kada bih imala svoju djecu; možda da se “prava znanja“ o djeci stiču tek kada dobijemo unučiće? Evo, ne znam. ,,Nisam pametna“, što bi se inače reklo dok se ispija kafica sa drugaricama.

Sestra mi priča kako su kod njih u školi u New York-u najbolji profesori oni koji nemaju djecu i kako je za profesora godine ponovo izabrana profesorica koja niti ima parnera, niti ima djecu. Žena pravi najbolje rezultate i učenici i kolege je obožavaju.

Ne bih znala šta je tačan uzrok tome, ali znam da pedagoški rad sa djecom zavisi od pegadogije, metodičkog pristupa i vještina komunikacije.

3. Pedagogija u praksi

O roditeljstvu ne mogu ništa iskustveno da kažem jer nisam roditelj. Teoretski mogu ponešto da kažem iz ugla nekadašnjeg djeteta i na osnovu edukacija koje sam pohađala na tu temu kao što je npr. ERAR iz IPD centra Tomislava Kuljiša. Iskustveno zaista ne mogu ništa.

O pedagogiji mogu puno da kažem i iskustveno i teoretski; teoretski jer sam 2015. magistrirala instrumentalnu pedagogiju na univerzitetu u Lucernu, iskustveno jer od 2011. pa sve do danas radim sa djecom različitih preferenci u razmišljanju, različitih potreba i iz različitih porodica i drušvenih miljea.

Pedagogija je praktična nauka vođstva. Ona istovremeno i izučava i primjenjuje  tehnike kako razviti potencijale učenika od tačke A do tačke B. Kako voditi osobu kroz proces razvoja. Samo teoretisanje o pedagogiji je zaludan posao. Ona ima smisla samo ako teoriju isprobate i na tom putu otkrijete nove obrasce za koje do tog momenta niste ni znali da postoje.

Kada mi dijete od 8 godina dođe na čas, je krenem da ga upoznajem, i u tom procesu otkrijem da ono još uvijek ne može da razlikuje lijevu od desne ruke tj. ne može odmah da mi kaže koja je desna a koja lijeva ruka.

Do tog momenta roditelji djeteta ili nisu primjetili da dijete ne umije da odredi gdje je lijevo a gdje desno, ili su meni prećutali tu činjenicu. U tom trenutku se moja pedagoška uloga aktivira tako da počnem da istražujem kako da ja ipak to dijete dovedem do tačke da može odmah da odredi koja je njegova desna a koja lijeva ruka.

Taj proces promjene je induvidualan; kod neke djece traje 6 mjeseci,  godinu dana, kod nekih 2, kod nekih 3 godine. Tu nema tačne knjige koja može da donese rješenje za taj problem. Pedagoško iskustvo, stpljenje istraživanja i primjenjivanja su ta čarobna smjesa koja dovodi dijete do tačke kada mu postane jasno šta je lijevo a šta desno.

4. Benefiti prakse i usavršavanja u radu sa djecom

Meni su studije pedagogije donijele mnogo; imala sam sreću što sam studirala u Švajcarskoj i što su Švajcarci fenomenalni praktičari, pa te “bace u vodu“ od samog početka, i nemaš drugu opciju nego da tragaš za rješenjima, isprobavaš, 100 puta padneš i onda dođeš do rješenja.

I upravo to i jeste rad sa djecom, to i jeste pedagogija- traženje rješenja. Traženje načina da učenika dovedemo od tačke A do tačke B, i da na tom putu budemo radoznali kao svrake, fleksibilni kao gume, strpljivi kao budistički monah. Ne znam kako je biti roditelj, ali iskreno i profesionalno vjerujem da bi svakom roditelju veoma značilo da bude pomalo i pedagog- da traži rješenja i uči neke nove stvari.

U radu sa djecom otkrivamo da je naš posao veoma rastegljiv; kada mi dođe dijete koje ne zna da pokaže gdje je lijeva a gdje desna ruka, ja mogu da kažem da to nije moj posao da ga tome učim- ja sam tu da ga učim da svira, ne da mu prespajam moždane sinapse, ali to onda ne bi bila pedagogija, to onda ne bi bilo traženje rješenja već dizanje ruku i prebacivanje odgovornosti na nekog tamo trećeg.

Bilo da ste roditelj ili pedagog, nije važno šta je kome lako ili nije. To su babske priče dokonih teta. Važno je da tražite rješenja kako nešto možete da uradite, kako nešto možete da pomognete djetetu, kako nešto možete da objasnite djetetu.

I naći ćete rješenje kada počnete da ga tražite.

5. Kako da već danas počnete sa nalaženjem rješenja?

Već danas možete početi sa radom na komunikaciji sa djecom, temeljom svih odnosa. Za tu priliku vam imam video kurs “Komunikacija sa djecom“ sa gotovim rješenjima koja samo čekaju da ih primijenite i unaprijedite odnose sa djecom za dobrobit svih vas.

Poručite Video kurs već danas i krenite u pravcu rješenja a “lako je tebi“ ostavite drugim tetama.